Nina Bulajić, školski psiholog i izvršna direktorica Bloom School Sarajevo, za Ladies In magazin.
Polazak u školu je veoma važno životno poglavlje za cijelu porodicu: neizvijesnost, uzbuđenje, strah od nepoznatog, sreća…. Mnoštvo intenzivnih i isprepletenih emocija u isto vrijeme. Ali ipak, optimizam i entuzijazam vremenom preovladaju i ova avantura postaje jedno lijepo iskustvo za sve. Većina djece je već prošla kroz prve “pripreme” za odvajanje od roditelja polaskom u vrtić/predškolsku ustanovu, te sama separacija od roditelja ne bi trebala predstavljati veliki izazov.
Roditelji bi trebali imati optimističan pristup ovom novom procesu, ali izbjegavati imputiranje emocija u kontekstu kako bi se dijete trebalo osjećati. “Vidjećeš, bit će ti super!”, “U školi je lijepo i tamo ćeš biti sretan!” su fraze koje izgovaramo u najboljoj namjeri, kako bismo dijete utješili i umirili njegov/njen strah od nepoznatog. Na ovaj način možemo u djetetu izazvati osjećaj grižnje savjesti ukoliko se u prvim danima u školi bude osjećalo tužno/usamljeno/nesretno.
Iz tog razloga je važno sa djetetom obaviti razgovor kroz koji ćemo mu/joj dati do znanja da počinje jednu novu avanturu, da će upoznati nove učitelje i učiteljice kao i nove drugare te da je sve što bude osjećalo u tim trenucima prirodno i normalno. Nakon svakog dana, sa djetetom možete porazgovarati o tome kako je protekao dan u školi te da navede najljepši trenutak, kao i trenutak/situaciju koja mu nije bila lijepa. Na taj način uspostavljamo jednu korisnu rutinu sa svojim djetetom, ali i podstičemo dijete da sa nama podijeli svoja iskustva i osjećanja.
Kada su u pitanju stariji učenici, izazovi su drugačiji, jer su oni u razvojnom periodu u kojem su im pripadnost vršnjačkim grupama i socijalni aspekt najvažniji pokretači u svakom pogledu. Njihovi glavni uzori više nisu odrasli, nego njihovi vršnjaci. Sa ovom starosnom dobi je važno razgovarati o školskim obavezama u kontestu adekvatne organizacije njihovog vremena te ohrabriti ih da tokom dana imaju sasvim dovoljno vremena i za školske obaveze i za društveni život. Nekada nam se, kao odraslima, problemi i izazovi sa kojima se djeca suočavaju čine banalnim u odnosu na svakodnevne izazove sa kojima se mi suočavamo. Ipak, ne zaboravite njihove godine i koliko im je to u tom trenutku važno – saslušajte ih, dajte im prostor da sa Vama podijele ono što im se događa i ono što osjećaju. Tempo života i okolnosti u kojima djeca odrastaju su veoma izazovne i samo jedan razgovor kojim ćemo im dati do znanja da nisu sami, da smo tu za njih i da ih čujemo, može napraviti značajnu razliku i ohrabiti ih da potraže pomoć odraslih kojima vjeruju, u slučaju da se nađu u situaciji u kojoj im je naša pomoć potrebna.
Svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete i ima viziju onoga što je djetetu potrebno/neophodno/važno. Ali, postavlja se pitanje, je li ono što mi smatramo najboljim, zaista i ono što dijete želi i što će mu donijeti uspjeh u životu? Naše generacije, zbog sistema u kojem smo se školovali i rasli, imaju jednu viziju toga šta je uspjeh. Dugogodišnje iskustvo u radu sa djecom me naučilo da je sretno i uspješno dijete ono koje slijedi svoj san, radi ono što voli i razvija svoje potencijale svojim vlastitim tempom napredovanja, bilo da se radi o prirodnim naukama, jeziku, društvenim naukama, umjetnosti, tehničkim postignućima, ekstremnim sportovima, modi... Ne bih to nazvala greškama koje roditelji prave, radije bih ih nazvala najčešćim zamkama u koje roditelji upadaju, bilo zbog očekivanja koje nam društvo nameće ili zbog straha od neuspjeha.
Vannastavne aktivnosti su korisne i zdrave za učenike svih uzrasta, pogotovo ako se radi o nečemu u čemu dijete uživa i ne percipira ga kao obavezu, nego kao zadovoljstvo i rado provodi vrijeme u tom okruženju. Smatram da ne postoji optimalan broj vannastavnih aktivnosti koje dijete treba pohađati, to je veoma individualno i zavisi od djeteta. Ipak, naglasila bih da treba imati na umu da je djetetu potrebna dovoljna količina sna i odmora nakon dana u školi, ali i onog najvažnijeg – a to je kvalitetno provedenog vremena sa članovima svoje porodice.