Intervju sa Ninom Bulajić, Izvršnom direktoricom i psihologinjom Bloom-a
ŠTA VIDITE KAO NAJZNAČAJNIJE UTICAJE PANDEMIJE COVID-19 NA OBLASTI ŠKOLSKE PSIHOLOGIJE?
Pandemija izazvana COVID-19 dovela nas je u poziciju da preispitamo sve što smo do tada znali, da se prilagodimo novim okolnostima i pokušamo izvući najbolje iz njih.
Izolacija, otuđenost od vršnjaka i fizička distanca svakako su nešto negativno što je pandemija donijela i ostavila traga na socio-emocionalnom razvoju djece. Mislimo da će se posljedice i te kako osjetiti u narednom periodu.
S druge strane, prilagođavanje novim okolnostima, prebacivanje fokusa na vrijeme provedeno sa porodicom i usporavanje užurbanog tempa života koji smo do tada vodili, donijelo je nešto novo i optimistično. Neke od životnih vrijednosti i pogodnosti koje smo do tada uzimali zdravo za gotovo postale su luksuz i navele su nas da preispitamo svoje prioritete.
U kontekstu školske psihologije, želim da istaknem važnost prisustva djece u školskom okruženju, kako bi se učenje, rast i razvoj mogli nastaviti na prirodan i spontan način.
DA LI JE POJAČANA ZABRINUTOST OKO MENTALNOG ZDRAVLJA UČENIKA OD POČETKA PANDEMIJE?
Rekla bih da postoji. Izolacija i nedostatak živih društvenih interakcija stvorili su ogromnu dozu anksioznosti, straha, nesigurnosti, potisnutih emocija koje vrlo impulsivno i agresivno izlaze na površinu. Posljedica je i povećanje vremena na društvenim mrežama i stvaranje paralelne, sajber stvarnosti. Život kreiran na društvenim mrežama ne odražava stvarnost života i mladi ljudi stvaraju iskrivljenu sliku o sebi, ispunjenu nedostatkom samopouzdanja i ljubavi prema sebi.
KOJI SAVJET MOŽETE PONUDITI RODITELJIMA DA IM POMOGNE U UBLAŽAVANJU ZABRINUTOSTI U VEZI SA I OPŠTIM IZAZOVIMA POVEZANIH SA PANDEMIJOM?
Prvenstveno bih im rekla da nisu sami, da se sve porodice suočavaju sa različitim izazovima i da ne postoji univerzalni recept za podizanje djeteta. Najvažnije je slušati svoju djecu i njihove emocije i ne umanjiti njihove probleme i izazove s kojima se suočavaju. Iz percepcije nas odraslih, ovi problemi zvuče banalno i nevažno – njima je to u tom trenutku najvažnija stvar u životu.
KAO PROFESIONALNA ŠKOLSKA PSIHOLOGINJA VEĆ VIŠE OD DESET GODINA, ŠTO BISTE REKLI DA JE NAJZAHVALNIJI I NAJIZAZOVNIJI ASPEKT POSLA KOJI OBAVLJATE?
Najzahvalniji aspekt mog posla je svakako svjedočiti transformacijskom procesu djece - kada kroz svoje izazovne životne faze postanu svjesni svoje ranjivosti i prihvate je, ali u isto vrijeme pronađu snagu da preuzmu rizik, budu hrabri i autentični. Tada znam da će svijet, zahvaljujući ovim mladim ljudima, postati bolje i ljepše mjesto za život.
S druge strane, najizazovniji aspekt je ostati neutralan, jer rad s djecom uključuje i emotivnu uključenost. Biti podrška i pomoć zahtijeva puno energije i snage i izazovno je održati se na tom konstantnom nivou. Ali čak i u ovim situacijama su djeca ta koja mi pune baterije i vraćaju entuzijazam.
GDJE NALAZITE INSPIRACIJU?
Inspiraciju pronalazim u svakodnevnom životu – u ljudima oko sebe, kako profesionalno tako i privatno. Svi su oni heroji svojih svakodnevnih izazova i njihove me priče inspirišu, emotivno me dodiruju i podstiču da idem dalje i pomjeram sopstvene granice.
OMILJENI CITAT?
“Padamo. Lomimo se. Ne uspijevamo. Ali onda, Mi ustajemo. Mi liječimo. Savladavamo.”