Hector Morić je francusko-bosanski pejzažni arhitekt koji je odigrao odlučujuću ulogu u stvaranju Bloom Zemlja programa kakav je danas. Od 2014. do svog odlaska u 2021, Hector je bio ruka vodilja koja je inspirisala naše učenike i članove osoblja da uspostave odnos s prirodom. On je nadgledao prve faze krčenja šume, uspostavljanja povrtnjaka, izgradnje staklenika i naše voljene kućice na drvetu.
U ovom članku, Hector detaljno opisuje početak programa Bloom Earth i uloge u njemu.
Prije nego što se formalno predstavim kao pejzažni arhitekta, obično se predstavljam kao vrtlar čiji je cilj da “poetski naseli svijet”. Kao vrtlar, prihvatam vrijednosti i vještine svojstvene zanatu: sposobnost da osjetim duh mjesta, da budem u direktnoj konfrontaciji sa elementima, da uspostavim prijateljstvo sa živim svjetom i njegovim međusobnim odnosima, da maksimalno iskoristim ono što leži preda mnom sa poniznošću, savladavajući umjetnost gestikulacije i dajući prednost integraciji sa živim kontekstom... Uvijek, naravno, s ciljem davanja smisla mjestu.
Oduvijek sam imao tu opsesiju prostorima – prirodnu potrebu da zamislim kako da jednom mjestu prožem i poetsku ljepotu i praktičnu funkcionalnost istovremeno.
Prije dolaska u Sarajevo studirao sam na Ecole des Jardiniers de la Ville de Paris (Škola vrtlara grada Pariza). Nakon što sam stekao bogato znanje o živim bićima, odlučio sam da nastavim studije na Ecole d'Architecture du Paysage de Blois (ENSNP) (Škola pejzažne arhitekture Bloisa). Ove godine su mi omogućile da steknem samopouzdanje u dizajnu prostora sa timom nastavnika čiji predmeti nisu imali granice jedni sa drugima. Pedagogija je bila u službi pejzažnog projekta. I upravo ta holistička vizija učenja kroz rad učinila mi se hrabrom i relevantnom u Bloomu.
Bašte - prostori za promjenu i povezivanje
Kako naš svijet postaje sve složeniji, bitno je razmotriti kako možemo prilagoditi naš odnos s prirodom na svim nivoima kako bismo izvršili promjenu za koju vjerujem da je moguća. Stoga sam kroz razne projekte bio u mogućnosti da se preispitam o glavnim savremenim temama: zagrijavanju naših gradova, opadanju biodiverziteta, upravljanju vodnim resursima, povezivanju grad-selo, širenju grada, zajedničkom životu...
Moja uloga pejzažnog dizajnera prvenstveno se fokusira na javne prostore, ali volim raditi i u obimu javnih i privatnih vrtova. Uprkos svom manjem obimu, ovi prostori sadrže širi koncept brige za našu planetu na opipljiv i pristupačan način. Bašte imaju izuzetnu sposobnost da izazovu očaranost, inspirišu snove i zbliže ljude.
Ono što smo napravili u Bloomu je u konačnici školska bašta, ali ona služi kao park u susjedstvu, jer nema prepreka koje prekidaju prolaz. Mislim da je Bloomovo vodstvo bilo vrlo hrabro što mi je ovo povjerilo.
Stvaranje Bloom Zemlja
Maëlys je dugo vremena željela da koristi vanjski prostor oko škole kao nastavno sredstvo. Mislim da se naš sastanak desio u pravo vrijeme. Vrlo brzo me pozvala da radim sa djecom i svidjelo mi se. Tokom godina kreirali smo različite komponente bašte uključujući svakodnevnu brigu za pripremu prostora, tako da bude spontan za decu.
Sjećam se naše prve posjete Hridu 2014. godine, gdje se ispod spontane vegetacije, koja je od rata ponovo zauzela svoje mjesto, naziralo nekoliko tragova ljudskih aktivnosti (divlje smetlišta, nekoliko komšijskih hranilica, neformalnih staza...). Tako smo krenuli od gotovo prazne stranice na prilično nezahvalnom mjestu koje je bilo prekriveno šipražjem.
Trebalo je dosta vremena da se otkrije očigledna ljepota ovog prirodnog balkona s pogledom na grad. Početne faze su obilježene time što smo pravili gomile i sortirali materijale koji se mogu ponovo koristiti. Živeći u prostoru, jednostavno smo stvorili suhozide, staze, terase - mali poljoprivredni svijet. Naše vizije su se spojile bez ikakvih poteškoća.
Cilj je bio stvoriti vrt sa djecom i povesti ih u avanturu transformacije životnog prostora. Poenta nije bila da se stvori bašta koja je samo ukrasna, već da se stvori mali svijet, ekosistem, kroz baštovanski gest, sa pomalo seljačke logike.
Naučio sam važnu lekciju iz ovog iskustva. Pokušao sam da ne izradim projekat prije nego što ga provedem, kao što to tradicionalno rade vrtlari. Odluke su donesene u trenutku u dijalogu sa djecom. Bilo je izuzetno ispunjavajuće. Svi su imali osjećaj da dizajniraju ovaj prostor, uključujući i djecu!
Mislim da je to najvažnija stvar u ovom projektu: bašta je bila bašta za djecu, a ne padobranska vizija. Štaviše, nije bio važan krajnji rezultat, već kreativni proces. Uspjeli smo probuditi ili barem podstaći njihovu kreativnost. Čini mi se da je u današnjem sve složenijem svijetu ovo jedna od najvažnijih vještina koja će im trebati.
Učenje kroz prirodu
Osim što su naučili mnoštvo stvari (konstrukcija, biologija, umjetnost, jezici, položaji, tehnike, projekcija...), uvjeren sam da su naseljavanjem ove bašte djeca mogla osvijestiti svoje mjesto u svijetu. To je oblik duhovnog buđenja koji sve više nedostaje današnjem društvu. Mislim da bi svi trebali imati pristup ovome.
Jako mi je stalo da djeca uče kroz prirodu, a ne iz prirode! Čarolija bašte je u tome što nikada nije završena, obnavlja se i velikodušno nudi svoj materijal ako smo voljni uroniti u njega ruke i um.
Ne samo da je bašta dječja bašta, to je i javni prostor koji je postao pristupačan i ugodan. Iako su komšije u komšiluku u početku možda bile oprezne, uspjeli smo da im dokažemo da je to što radimo važno i oni su postepeno prihvatili projekat.
Vidjevši koliko dalekosežan naš projekt postaje, Maëlys je došla na hrabru ideju da baštu učini osloncem nastavnog procesa, takoreći „školom u prirodi ili vrtu“, u kojoj je stvaranje mjesta bilo glavni predmet i u u kojoj je svaki nastavnik, sa svojim iskustvom, učestvovao. Ovo je bio možda i najteži dio projekta da se samostalno snađe, jer je škola uprkos svemu podložna državnim ograničenjima u pogledu nastavnih planova i programa, koji ne omogućavaju fleksibilnost koju zahtijeva takav koncept.
Prateći evoluciju bašte iz daljine, često primjećujem da je učitelji Blooma nastavljaju nastanjivati, i to me uvijek izuzetno dirne. Bašta bez svojih stanovnika nema smisla, pa mi je drago što sam mogao ostaviti ovu dinamiku iza sebe.