Učenje u prirodi u Bloom školi Sarajevo: razgovor sa Mirnom Krpo, novom članicom tima

U privatnoj Montesori školi Bloom u Sarajevu, gdje se nastava odvija na engleskom i bosanskom jeziku, učenje na otvorenom dio je svakog nastavnog predmeta. Naš program Bloom Earth započeo je u saradnji sa pejzažnom arhitekticom koja je odlagalište otpada pretvorila u živi prostor, koji su kasnije oblikovali šumar i agronom. Ove godine našem timu se pridružuje Mirna Krpo, također pejzažna arhitektica, kako bi nastavila taj rad. Razgovarali smo s njom o zemlji, djeci i godinama koje dolaze.

Nasljeđivanje vizije - Učenje u prirodi u Bloom školi

Kakav je osjećaj zakoračiti u projekat sa ovakvom historijom i šta se nadaš da će biti tvoj doprinos?

Za mene je ulazak u program sa ovakvom historijom, kao što je Učenje u prirodi u Bloom školi i odgovornost i privilegija. Zaista poštujem činjenicu da se program Earth razvijao kroz različite profesije i perspektive. Svoju ulogu ne vidim kao zamjenu za ono što je bilo prije mene, već kao nastavak te priče i dodavanje još jednog sloja.

Kao pejzažnoj arhitektici, moj rad je oduvijek bio mnogo više od samog dizajniranja lijepih prostora. Zanima me kako ljudi doživljavaju pejzaž, kako stupaju u interakciju s njim i kako prostor može uticati na dobrobit, učenje i osjećaj pripadnosti. Nadam se da ću tu perspektivu donijeti u Bloom, spajajući dizajn, hortikulturno znanje i praktičan rad s djecom, dok istovremeno dopuštam samom pejzažu da nastavi evoluirati zajedno s njima.

Tokom šetnje kroz baštu i šumu, djeca su sakupljala prirodne materijale i nosila ih u školu kako bi napravili ovaj prekrasni jesenski kutak.

Pogled pejzažne arhitektice

Dijelite struku sa osnivačem ovog programa, ali ste dio druge generacije. Kada danas šetate ovim terenom: šumom, voćnjakom, staklenikom, stazama i parkur stazom koju su učenici sagradili, šta vidite i šta zamišljate da bi ovaj prostor mogao postati?

Kada šetam terenom Blooma, ne vidim odvojene elemente: šumu, voćnjak, staklenik, staze ili parkur zonu. Vidim jedan živi pejzaž s mnogo različitih mogućnosti za učenje.

Kao pejzažna arhitektica, prirodno primjećujem prostorne odnose, vegetaciju, sezonske promjene, prostore koji se dobro koriste i one koji još uvijek imaju potencijala. Ali isto tako nastojim posmatrati taj prostor očima djece. Drvo može biti mnogo više od običnog drveta, ono može pružati hlad, postati nešto što se posmatra kroz sva četiri godišnja doba, mjesto za okupljanje ili početak jedne lekcije.

Voljela bih da ovaj pejzaž nastavi izrastati u mjesto koje djeca aktivno oblikuju, umjesto da ga samo koriste. Moj ideal nije savršeno uređen vrt. To je pejzaž koji se neprestano mijenja jer djeca u njemu sade, eksperimentišu, posmatraju, grade, brinu o njemu i ostavljaju na njemu svoje male tragove.

Djeca svakodnevno brinu o bašti i cvijeću.

Kako bašta postaje učionica za matematiku, nauku i jezik

Naša filozofija kaže da Učenje u prirodi (Earth school) nije poseban predmet, već jedna nit utkana kroz čitav nastavni plan i program. Kako vi razumijete tu ideju i kako biste mogli pomoći nastavnicima da iskoriste zemlju kako bi oživjeli lekciju iz jezika, matematike ili nauke?

To je zapravo jedna od stvari koje smatram najvrednijim u programu Earth. Priroda ne bi trebala postojati kao izolovan predmet jer stvarne stvari u svijetu nisu podijeljene na predmete.

Bašta prirodno može postati učionica za matematiku kada djeca mjere razmak pri sadnji, izračunavaju površine ili broje sjemenke. Postaje nauka kada posmatraju klijanje, korijenje, tlo, insekte ili razgradnju. Postaje jezik kada opisuju ono što su posmatrali, istražuju neku biljku, pišu oznake ili vode baštenski dnevnik.

Već smo počeli raditi nešto od ovoga kroz mjerenje razmaka pri sadnji, označavanje biljaka i bilježenje našeg rada u baštenski dnevnik. Moja uloga također može biti da pomognem nastavnicima da prepoznaju te veze i stvore prilike u kojima koncepti iz učionice mogu postati nešto što djeca mogu fizički doživjeti na otvorenom.

Djeca sade lukovice proljetnog cvijeća.

Zašto djeca uče kroz rad

Želimo da djeca prvo prožive koncept pa da ga razumiju, umjesto da ga uče napamet. Možete li opisati aktivnost koju biste voljeli uraditi s učenicima, a u kojoj sama zemlja postaje nastavnik?

Jedan jednostavan primjer bilo bi sadnje lukovica na jesen.

Umjesto da im prvo objašnjavam čitav životni ciklus lukovice, pustila bih djecu da drže lukovice u rukama, istraže njihovu strukturu, pripreme tlo, izmjere tačnu dubinu i razmak, posade ih, označe to mjesto i zaliju ih. A onda čekamo.

Mjesecima se iznad zemlje vidi veoma malo toga. Djeca doživljavaju strpljenje i prije nego što uopšte imamo potrebu da ga definišemo. Oni doživljavaju godišnja doba, mirovanje biljaka, temperaturu i razvoj biljke kroz nešto što su sami posadili.

Kada se u proljeće pojave prvi izdanci, naučni koncepti odjednom dobijaju uspomenu koja je za njih vezana. Oni ne uče samo šta se dešava s lukovicom, oni se sjećaju kako su je sami stavili u zemlju. Mislim da znanje postaje mnogo snažnije kada iskustvo prethodi objašnjenju.

Djeca su uređivala parcelu na kojoj su posadila kelj, a koju svakodnevno trebaju zalijevati.

Zajednička briga o prostoru

Učenici i svo osoblje trebaju se zajedno brinuti o zemlji, prateći godišnja doba i stvarne potrebe bašte i šume. Kako vidite svoju ulogu u uključivanju svih u tu zajedničku odgovornost, od najmlađe djece do odraslih?

Dijelom sebe tu vidim kao vodiča, a dijelom kao nekoga ko pomaže da se stvori ritam brige o zemlji.

Postoje smisleni zadaci za svaku dob. Mlađa djeca mogu zalijevati biljke, sakupljati lišće, prepoznavati sezonske promjene ili pomagati u žetvi. Stariji učenici mogu preuzeti veću odgovornost za sadnju, kompostiranje, održavanje gredica, mjerenje, planiranje i bilježenje promjena. Odrasli su također važni, jer djeca primjećuju da li je briga o zajedničkom okruženju nešto što se traži samo od njih ili nešto što čitava zajednica iskreno cijeni.

Voljela bih da ta briga postane prirodna, a ne nešto što povremeno organizujemo. Bašta nam sama govori šta treba uraditi: lišće opada, biljkama je potrebna voda, povrće stiže za berbu, nešto treba skratiti, snijeg treba očistiti ili kompost zahtijeva pažnju. Praćenje tih stvarnih potreba uči nas odgovornosti na veoma autentičan način.

Djeca beru salatu koju su sama posadila i o kojoj svakodnevno brinu u našem plasteniku. Od sadnje i održavanja do berbe, kroz svaki korak uče o odgovornosti i radu s prirodom.

Poštovanje prirode i osjećaj povezanosti

U Bloom-u vjerujemo da odnos s prirodom njeguje vrijednosti poput saosjećanja, strpljenja, duha služenja zajednici i osjećaja povezanosti s drugima. Gdje si to doživjela u vlastitom životu i na koji način se nadaš da će djeca to doživjeti ovdje?

Moj vlastiti odnos s pejzažnom arhitekturom naučio me je da rad s prirodom zahtijeva strpljenje. Možemo projektovati i planirati, ali ne možemo u potpunosti kontrolisati živi sistem. Biljkama je potrebno vrijeme. Godišnja doba imaju svoj vlastiti ritam. Ponekad nešto što posadimo uspije, a ponekad ne, pa moramo posmatrati, razumjeti zašto i pokušati ponovo.

Također, prirodu vidim kao prostor u kojem briga postaje vrlo konkretna. Kada nešto posadite, postajete odgovorni za nešto živo izvan sebe. Zalijevate to čak i kada nema trenutne nagrade. Štitite to i čekate da izraste.

Nadam se da će djeca to doživjeti ovdje. Kroz brigu o biljkama, životinjama, tlu i zajedničkim prostorima, ona mogu postepeno razumjeti da njihovi postupci utiču na druga živa bića. Za mene, saosjećanje, strpljenje i služenje zajednici ne moraju se nužno učiti kao apstraktne vrijednosti, oni se mogu praktikovati kroz male, svakodnevne činove brige.

Djeca su otkrila kako krompir raste ispod zemlje i sama učestvovala u njegovoj berbi.

Pogled u budućnost

Zamislite učenike i zemlju za nekoliko godina. Šta bi vam pokazalo da je Earth program zaista napredovao pod vašim vodstvom i koje izazove očekujete na tom putu?

Za nekoliko godina, uspjeh Učenja u prirodi (Earth school) ne bih mjerila samo time koliko pejzaž izgleda lijepo ili razvijeno.

Naravno, voljela bih vidjeti napredan plastenik, rodne baštenske gredice, zdrava stabla i sve bogatiji i raznovrsniji pejzaž. Ali bila bih još sretnija kada bih vidjela da djeca izlaze napolje i znaju šta treba uraditi, a da ne čekaju uvijek da im odrasla osoba to kaže. Voljela bih da prepoznaju biljke koje su posadila godinama ranije, razumiju godišnja doba u svojoj bašti, primijete kada se nešto promijeni i osjete da ovaj pejzaž dijelom pripada njima jer su pomogla da se o njemu brine.

Jedan od izazova bit će kontinuitet. Priroda funkcioniše prema godišnjim dobima, dok školski život ima svoje rasporede, raspuste i smjene generacija učenika. Drugi izazov je pružiti djeci stvarnu slobodu da eksperantišu, a da pritom pejzažu damo dovoljno strukture i njege kako bi se uspješno razvijao.

Ako nakon nekoliko godina budemo mogli pogledati ovaj pejzaž i u njemu vidjeti i ekološki rast i rad generacija djece, te ako sami učenici budu osjećali odgovornost da čuvaju i nastave ono što su drugi započeli, to bih smatrala pravim uspjehom.

Djeca su uklanjala korov, uređivala gredice i razgovarala o važnosti redovnog održavanja za zdrav rast biljaka.

Najčešće postavljana pitanja o učenju na otvorenom u školi Bloom

Šta je program Bloom Earth?

Bloom Earth je program učenja u prirodi u školi Bloom Sarajevo. Djeca se svakodnevno brinu o školskoj šumi, voćnjaku, bašti i plasteniku te ih koriste na časovima, mjereći razmak među sadnicama, posmatrajući klijanje i vodeći baštenski dnevnik.

Da li Škola Bloom Sarajevo nudi učenje na otvorenom? Da, učenje na otvorenom dio je svakodnevne rutine u školi Bloom. Djeca zalijevaju, sade i beru vlastite plodove, poput zelene salate, kelja i krompira, dok stariji učenici preuzimaju planiranje, kompostiranje i bilježenje promjena u bašti.

Kako Bloom povezuje prirodu s Montessori obrazovanjem? Program provodi u djelo Montessori kosmičko obrazovanje, ideju da djeca trebaju razumjeti kako je sve na svijetu povezano. Rad sa zemljom, biljkama i godišnjim dobima omogućava djeci da dožive te veze prije nego što im budu objašnjene na času.

Kako učenje u prirodi podržava razvoj djeteta? Briga o živim bićima uči djecu strpljenju, odgovornosti i pažnji kroz svakodnevne, male postupke, a ne kroz suhoparna predavanja. Budući da djeca sama sade i njeguju baštu, naučni koncepti poput godišnjih doba i rasta biljaka ostaju trajno vezani za njihovo lično iskustvo i stvarno sjećanje.