Kako inkluzija izgleda u Bloom-u

Kada ljudi čuju riječ inkluzija, često pomisle na pravilnike, procedure i formalne dokumente. I oni jesu važni, ali inkluzija ne živi prvenstveno u papirima.

U Bloomu, inkluzija ne počinje onda kada se napiše plan ili postavi dijagnoza. Ona počinje mnogo ranije i mnogo tiše. Počinje u pažljivom posmatranju, u odnosima i u načinu na koji djeca provode svoj dan.

Inkluzija počinje primjećivanjem

Jedna od najvećih prednosti Montessori okruženja jeste vrijeme, vrijeme da se djeca zaista posmatraju, bez žurbe i pritiska. U našoj školi učitelji ne stoje ispred vrata svog kabineta i ne predaju svima isto, istim tempom. Umjesto toga, oni se kreću prostorom, posmatraju kako se svako dijete uključuje u rad, gdje se zadržava, šta izbjegava i kako reaguje na izazove.

Na primjer, kada primijetimo da dijete uporno izbjegava rad za stolom, ali pokazuje duboku koncentraciju dok radi na podu, to ne doživljavamo kao “problem”. Prilagođavamo se. Nudimo više materijala za rad na podu. Posmatramo položaj tijela, kretanje i udobnost. Vrlo često, upravo ta mala promjena otključa djetetovu motivaciju.

U drugom slučaju, dijete može imati poteškoće s praćenjem višestepenih verbalnih uputa. Umjesto da povećamo pritisak ili broj opomena, učitelj usporava, više demonstrira pokretom ili uvodi slikovita objašnjenja zadataka. Mnoga djeca jednostavno trebaju drugačiji način predstavljanja informacija, a Montessori okruženje to omogućava bez izdvajanja ili obilježavanja djeteta.

Prije nego što podrška postane “formalna pedagoška mjera”

U tradicionalnim učionicama podrška često počinje tek kada dijete vidljivo zaostaje za očekivanjima. U Montessori okruženju, podrška je sastavni dio svakodnevne prakse mnogo prije tog trenutka.

Zahvaljujući individualnom i radu u malim grupama, učitelji mogu tiho i prirodno prilagoditi materijale, tempo i očekivanja. Dijete kojem je potrebno više ponavljanja može ga dobiti bez da se osjeća drugačije. Dijete koje je spremno za sljedeći korak ne mora čekati ostale.

Na primjer, ako primijetimo da dijete ima poteškoće s finom motorikom, nenametljivo povećavamo prilike za jačanje šake i prstiju: presipanje, hvatanje, nizanje, rad s manjim manipulativnim materijalima. Aktivnosti se biraju u odnosu na uzrast djeteta. Dijete to ne doživljava kao “terapiju”, već kao smislen i zanimljiv rad.

Slično tome, kada je emocionalna regulacija izazov, samo okruženje pruža podršku. Mirni kutak, predvidiva rutina i jasne granice pomažu djeci da se osjećaju sigurno.

Šta Montessori okruženje omogućava?

Montessori učionice su osmišljene tako da podržavaju različitosti.

Tempo: Djeca nisu požurivana da “uhvate korak” s grupom. Rade brzinom koja omogućava razumijevanje, sigurnost i osjećaj postignuća.

Materijali: Pojmovi se prvo predstavljaju konkretno, prije nego postanu apstraktni. Djeca mogu dodirivati, pomicati, ponavljati i samostalno uočavati greške. To koristi svoj djeci, a posebno onoj koja se teže snalaze u isključivo verbalnom ili apstraktnom učenju.

Mješovite grupe: Djeca prirodno uče jedni od drugih. Mlađi posmatraju i upijaju, stariji učvršćuju znanje pomažući drugima. Razlike se, u Bloomu, normalizuju, a ne naglašavaju.

Samostalnost: Djeca imaju povjerenje učitelja da sami biraju rad, ponavljaju aktivnosti i traže pomoć kada im je potrebna. Učitelj je svakodnevno u toku koliko čega je dijete uradilo i ohrabruje ga da bude još samostalnije dok pomno prati da li dijete uporno izbjegava da radi određene zadatke i šta bi mogao biti razlog tome. Time se razvija samosvjesnost i prepoznavanje tj. imenovanje vlastitih potreba i sklonosti, ključne vještine inkluzivnog obrazovanja.

Sve se temelji na dobrim odnosima

Bez povjerenja, inkluzija ne može postojati. Zbog dugotrajnog rada s istom grupom djece, Montessori učitelji grade duboke odnose i sa djecom i sa porodicama. Oni ne upoznaju samo način na koji dijete uči, nego i ko je ono kao osoba: šta ga motiviše, šta ga uznemirava i šta mu pomaže da se osjeća sigurno. Ovakav odnos omogućava promišljene, a ne impulsivne reakcije. Kada dođe do promjene, u ponašanju, pažnji ili emocionalnom stanju- ona se

primijeti rano, o njoj se razgovara nježno i rješava se zajednički.

Roditelji su partneri u ovom procesu. Razgovori se vode kontinuirano, a ne samo u trenucima zabrinutosti. Zajedno gradimo razumijevanje djeteta, zasnovano na posmatranju, a ne pretpostavkama.

Inkluzija kao živa praksa

Inkluzija u Bloomu nije lista za provjeru. Ona je živa praksa koja se razvija zajedno s djetetom. Ona se vidi kada učitelj tiho prilagodi očekivanja. Kada se djetetu da vrijeme umjesto pritiska. Kada se razlike dočekuju radoznalošću, a ne zabrinutošću. Kada je podrška prirodan dio dana.

Formalne mjere imaju svoje mjesto i, kada su potrebne, pristupa im se promišljeno i sa poštovanjem. Ali većina inkluzije dešava se mnogo prije toga, u svakodnevnim odlukama učitelja, u pažljivo osmišljenom okruženju i u uvjerenju da svako dijete pripada, baš takvo kakvo jeste.

To je inkluzija u Bloomu, ne zapisana na papiru, nego življena u učionicama, svaki dan.