top of page

Upoznajte osoblje: Nina Bulajić, školska psihologinja i izvršna direktorica Blooma

Updated: Jul 12, 2023


Nina Bulajić, Žena stoji pored žute police za knjige, u crnoj haljini i žutom sakou prebačenom preko ramena

Nina Bulajić je školska psihologinja i Montessori praktičarka koja je nedavno preuzela i dužnost izvršne direktorice u Bloom-u. U ovom intervjuu gospođa Bulajić nam priča svojim počecima, iskustvima u tradicionalnim državnim školama, posebno u poređenju sa radom u Bloom-u te o svemu što joj njen posao i poziv čini posebnim.


Reci mi nešto o sebi.


Moram reći da iako učim djecu da samouvjereno pričaju o sebi i da kažu puno o sebi, to uopšte nije jednostavno.


Ja sam školski psiholog, u Bloomu sam od 2017. godine. Došla sam kao psihološka podrška vrtića, i tu prvu godinu sam sticala iskustvo sa djecom od 3 do 6 godina. Prije toga sam radila u osnovnoj školi tako da sam imala iskustvo sa starijom djecom, ali je od 3 do 6 bila moja prva avantura vezana za Bloom i Montessori filozofiju.


Prije ulaska na ovo radno mjesto sam završila trening, tako da je ovo bila i idealna prilika da ono što sam učila u teoriji naučim primjeniti u praksi. Nakon ovog perioda se moja uloga proširila i na osnovnu i srednju školu.


Nakon tri godine postala sam i školska direktorica za operacije, odnosno izvršna direktorica. Ova uloga je nastala kao rezultat tog, kako kažemo, edukacijonog trougla - roditelj, škola, dijete. Tu smo nekako ta prva linija, uz stalnu podršku nastavnicima. Tako da je to zvanje, haj'mo reči taj poziv, nastao kao rezultat onoga što sam radila prethodnih godina.


Ovdje sam već sedmu godinu i tek odlaskom djece - maturanata, malih, velikih - shvatim koliko je to puno vremena. Manje kroz sebe a više kroz njihovo odrastanje, prelaske na više nivoe shvatim koliko ustvari sam već ovdje.


Govorila si kako radiš na prvoj liniji sa roditeljima, djecom i osobljem. Misliš li da je to tvoja svrha u Bloomu? Kako bi definirala svoju svrhu?


Kad sam radila svoju "purpose" ili svrhu, odnosno kada smo imali divnu radionicu sa našim Nadjom i Laurenom (sa Generation Purpose), nekako je prvo što je došlo bilo: "osoba koja daje prostor ili drži prostor". Znači, moja je uloga da omogućim svim članovima zajednice prostor u kojim mogu izraziti sebe, aktivno saslušati i učestvovati u tome. Mislim da je to prije svega moja uloga, možda najviše kroz djecu... Pratiti djecu i podržavati ih kroz izazove. Jer kad sve ide kako treba onda nam ne treba niko, vrlo lako idemo kroz život. Ali kada naiđemo na prvu prepreku, potrebna nam je podrška. Možda je podrška sinonim koji ide uz moje ime.


Ranije si radila u drugim školama. Po čemu se Bloom razlikuje od ostalih škola?


Ja sam radila u tradicionalnoj, javnoj osnovnoj školi koja je jako kvalitetna i u njoj su radili nastavnici koji su zaista imali i malo drugačiji pristup u odnosu na klasične škole. Ali je ova škola zaista samo bila akademski usmjerena. Sve je bilo usmjereno na mjesta na takmičenjima, ocjene...


Već u nižim razredima djeca su - ne znam, sa osam, devet godina - se žalila na psihosomatke probleme; razvijali gastritis; školsku fobiju; i to su neke stvari koje su mene zabrinjavale.


Možda je to prva stvar koju bih istakla: briga za dijete, odnosno odgoj i obrazovanje djeteta nije isključivo akademsko. Bitno je, ali i jednako su važni i njihova dobrobit, mentalno zdravlje, samopouzdanje, fizička snaga, kondicija, spiritualna pripremljenost, a to je nešto što Bloom nudi. To je ono holističko iskustvo o kojem pričamo. Kada i pričamo o djetetu, ne govorimo "A dobro mu ide matematika, jezici malo slabije...", nego tu ide kompletan kontekst: karakterne crte, šta voli, šta ne voli, interesovanja, kako mu pristupiti. To je ono po čemu se Bloom definitivno razlikuje od drugih škola.


Druga stvar po kojoj se razlikuje je da svi djecu osjećaju srcem. Mislim da ako osoba odlući da radi u Bloomu, bilo kao nastavnik, bilo pedagog, psiholog, pa čak i naše pomoćno osoblje, mora zaista djecu osjećati srcem. Ja znam da je izjava "Ja volim djecu" više kao floskula. To je nešto što ljudi često koriste kad ulaze u škole, ali se zaista djecu i njihove potrebe mora osjećati da bi mogli biti tu. Ono što je takodjer razlika je da ovdje dijete nema raspored na 45 minuta pa će onda otići nedgje drugo, ući u neki drugi razred. Mi smo 40 sati sedmićno zajedno. Više nego što djeca provode sa porodicom.


I možda treća stvar koju bih istakla: ja zaista smatram da ovdje nastavnici imaju slobodu da svoj predmet prezentuju, na najzanimljivi mogući naćin. Na taj način djeca razumiju da sve ono što uče ima svoju svrhu u životu. Nastavni plan i program je tu, metodologija Montessori je takva, ali sa tim se može igrati, i stvarno može biti zabavno nastavniku koji radi i koja je odabrala-o jezik, geografiju, historiju, bilo koji predmet. A pri tom ima slobodu da to bude kreativno, da bude praktično, da bude vrlo konkretno. Eto, to su možda neke tri razlike.


To su velike razlike.


Ogromne, ogromne. Definitivno.


Provodiš dosta vremena u učionicama radeći sa učenicima. Čemu se nadaš da ćeš naučiti svoje učenike?


Ja sam ustvari stalno u razredima. Mene je vrlo teško naći u uredu. Nije to samo zbog toga što škola zahtjeva, ili su moje obaveze takve, nego je to mjesto gdje se ja osjećam najbolje. Biti okružen djecom je nešto što mene ispunjava i što u izazovnim situacijama mene i hrani. Kada sam okružena odraslima, što je sastavni dio posla - mislim i radim. Bude i tu zadovoljstva naravno - ali stvari sa djecom se dešavaju prirodno i spontano. I nemoguće je primjetiti kroz šta prolaze ako nismo dio toga.


Ono što se nadam da će naša djeca dobiti kroz nas je ono što moje generacije nisu. A to je da se životne vrijednosti puno više cijene. Da djeca budu svijesna da se rad i trud isplati; da se uspjeh ne prestiže preko noći; da nam financijski status naravno pomaže u životu da ostvarimo neke želje koje imamo, ali nas ne ispunjava u potpunosti. I da će to razumjevanje sebe nositi u svijet te da će na taj naćin imati važnu ulogu u mjenjanju svijeta, koji neće dobiti u baš dobrom stanju. I mi smo ga nasljedili doduše od nekih drugih generacija, ali se nadam da će oni imati više odvažnosti i hrabrosti da mjenjaju stvari nego što su na primjer naše generacije imale.


Šta su te naučili učenici?


Mene su učenici naučili puno toga. Sad kad su maturanti odlazili, ja sam i jednoj i drugoj generaciji rekla: "hvala vam na sve ono što ste me naučili". Jer stvarno sam naučila najviše od djece.


Prvo naučila sam da i kad te ljudi razočaraju nekako nađeš put da nastaviš dalje, da je njihovo srce toliko otvoreno i čisto, da i kad se suočavaju sa preprakama imaju tu snagu da oproste i razumiju.


Naučila sam da kod djece nema glume, i da kod djece gluma ne prolazi. Mi se možemo pretvarati nešto neko određeno vrijeme, ali djeca to znaju i osjete. To je nešto što je možda najvažnije što su me naučili jer mislimo kako odrastamo, spremni smo za odrasli život, za druge ljude, za izazove za kojima se suočavamo, ali ustvari, suštinski sve što smo naučili kao djeca ili kao tinejdžeri, to je ono što ostaje u nama.


Tako da su me naučili puno toga, i često me podsjete da su male stvari najvažnje u životu. I češče sam se, kad preispitujem sebe, vračala na neku situaciju sa djecom nego sa odraslima. Mi odrasli puno stvari shvatamo lično, često smo vođeni pomalo i sujetom i taštinom i egom. Kod djece toga nema.


Imaš li neku omiljenu uspomenu iz ove školske godine?


Joj, imam ih mnogo. I nekako teško mi je izvoditi jednu. Možda od samog početka školske godine - to je za mene uvijek novi početak najmladjih. Dolazak djece u vrtić i ta emotivna epizoda koja se dešava roditelju koji ostavlja djete po prvi put, pogotovo ako se tek upisuju kod nas, nekim nepoznatim ljudima. Novo iskustvo djetetu i ta podrška koja je tu potrebna.


A imali smo i neke izazovne situacije kada bi možda prije djeca sakrila kada urade nešto za što nisu sigurni da bi naišlo na odobravanje. Sada smo kroz odnos koji smo izgradili, došli do toga da dođu da sami prijave da su nešto uradili, da žele da stanu iza toga i razmišljaju kako to mogu riješiti.


Zaista je bilo puno projekata na kojima smo zajedno radili i prezentovali ih izvan škole. Pa čak i suočavali se po prvi put i sa nepravdom i razočarenjima, (recimo podjela nagrada na neke ne fer načine...) Ali opet su se vratili nekako zadovoljni i sretni onim što su oni uradili, a to je suština naših takmičenja - nije samo osvojeno mjesto. Na naša takmičenja ustvari idu djeca koja su potpuno spremna i to emotivno neće doživjeti kao poraz razočarenje i preispitivati jesu li dobri ili loši. Zaista cijelovita djeca, emotivno spremna djeca idu na takmičenja.


Evo sada smo ovu godinu zaključili modnom revijom koja je uključivala sve generacije - od malih do velikih. I tako gledajući kako izlaze... Toliko toga padne na pamet. Jednu stvar ne mogu izabrati.


Definitivno je godina bila kao kako život teče, puna uspona i padova, haotičnih momenata, katarzičnih momenata, emotivnih momenata. Ali kad se zaključi, kada - opet kažem - vidim kako djeca završavaju godinu i sa čim odlaze na viši nivo ili u drugu školu, bila je ljepa. Tako da ne mogu izdvojiti. Teško je.


Comments


bottom of page