top of page

Upoznajte Osoblje: Darko Antolić, Asistent za specijalno obrazovanje u Bloomu


Darko Antolić, muškarac u kasnim tridesetim sa farbanom plavom kosom, u plavom duksu, ispred tamne pozadine

Danas razgovaramo s Darkom Antolićem, članom Bloom tima koji izvodi program specijalne edukacije. Gospodin Antolić nalazi veliku radost u podršci pri socijalizaciji djece sa i bez poteškoća u razvoju, svjedočeći kako djeca uče komunicirati uprkos razlikama. Darko Antolić u ovom intervjuu govori o prednostima rada u okruženju u kojem djeca nisu vezana za školsku klupu na određeno vrijeme, te prepričava neke dirljive momente koje je doživio za vrijeme svog rada u Bloom-u.


Reci nam nešto o sebi.


Zovem se Darko Antolić. U Bloom sam došao -pa evo sad će mi biti skoro treća godina. Došao sam kao asistent jednom dječaku. Kako se osamostaljivao, tako sam bio u mogućnosti da pomažem i drugoj djeci, što mi pričinjava veliku radost i zadovoljstvo. Kada počnem da radim sa novim djetetom, uvijek krenem od stvaranja te emocionalne veze a zatim naš odnos širim postepeno.


Sa radom sa djecom sa poteškoćama u razvoju u okviru nastavnog procesa sam počeo prije nekih sedam, osam godina; i to mi se dogodilo spontano. Završio sam fakultet za sport i fizičku kulturu kao moj kolega Amar Muhić (nastavnik prirodnog kretanja u Bloomu), ali sam nekim spletom okolnosti počeo da radim sa djecom sa poteškoćama u razvoju. Moram reću da mi je bilo jako teško na početku. Bio sam na korak da odustanem od toga. Ali kada sam počeo da uočavam promene koje je moj rad podržao kod ove dece, odlučio sam da nastavim da radim kao asistent za specialno obrazovanje jer mi se to čini zaista smislenim.


Šta inače smatraš da je tvoja svrha u Bloomu?


Rad sa djecom koja se suočavaju s izazovima i mogućnost da im pomognemo da se osamostale i postepeno "probijaju" kroz školu, koliko god je to moguće. Ono što meni se najviše sviđa ovdje je da možemo da utičemo i na socializaciju djece, upravo zbog toga što ovdje provode i više vremena. Ne moraju da sjede za jednim stolom da bi slušali časove od 45 minuta. Možemo zajedno da radimo u grupama, a mogu se kretati koliko god im je potrebno. To je ono što mi je ovdje najdraže; volim što mogu da se posvetim socijalizaciji djece onoliko koliko je njima potrebno.


Ovo se odnosi na svu djecu. Kretanje i podržana socijalizacija su veoma korisni za njihov sveukupni razvoj!


Da, to kažem, jer ovdje provode dosta vremena skupa. Tako se svakom djetetu silom prilika nekada dogodi situacija da postane prijatelj sa nekom drugom djecom koja na prvu možda i ne bi bila njihov izbor za druženje. Ali kako se svi družimo u grupama i provodimo puno vremena vani i u vrtu djeca se povežu i onda imamo taj element socijalizacije na djelu. Po meni je to najbitnija stvar koju će naučiti u školi. Imaju nastavni plan i program i to znanje je bez sumnje također važno, ali mislim da je zdrava socijalizacija ključna za njihov zdrav cjelokupni razvoj.


Šta bi voljeo da tvoji učenici nauče od tebe?


Pa, ja sam iskren i optimističan. Željeo bih da uče iz mog pozitivnog stava kroz koji ja uvijek u svemu vidim nešto pozitivno. Voljeo bih i da uče iz naših diskusija da uvijek pronađu konstruktivne izlaze iz izazovnih situacija. Moja snaga leži u stvaranju veze povjerenja s djecom koje gradimo na međusobnom poštovanju, razumijevanju i jasnim granicama. To im daje osjećaj sigurnosti i pripadnosti te stvara osnovu za naš rad s njima. Na kraju, želim da vjeruju u sebe, vjeruju u budućnost i vjeruju da imaju sposobnost da savladaju sve osobne prepreke na koje mogu naići.


A šta su tebe tvoji učenici naučili?


Šta su oni mene naučili? Eto, mogu reći da koliko god da smo svi različiti, možemo da funkcionišemo skupa, bez nekih predrasuda. Prvi put sam ovdje vidio to da djeca iz različitih dijelova svijeta, koji govore različite jezike, otpočetka uspijevaju da nekako komuniciraju i da se svi skupa druže.


Imaš li neku omiljenu uspomenu iz ove akademske godine?


Samo od ove? Možda mi je lakše ako su samo iz ove godine... Mada bi ja izdvojio jednu sa početka, iz vremena kada sam skoro tek počeo da radim sa ovim dječakom. On je u tom periodu bio jako vezan za datume i pitao bi me: "šta si ti radio tog i tog datuma?" ili "gdje si bio tog i tog datuma?".


I tako ja jedan dan sjedim sa njim, i ja njega pitam: "a šta se desilo prvog decembra?"(to je bio dan kada sam ja došao ovdje u školu).


On meni odgovori, kaže: "to je bio dan kad smo se mi upoznali". Onda ga pitam kako se on osjećao tada, a on kaže: "bio sam sretan." I to je... Evo, i sad sam se nekako naježio. To mi je jedan od tih najdražih nekih prvih momenata. Jer, pitanja su uvijek dolazila sa njegove strane: gdje sam ja bio, šta sam radio - i spontano smo došli do toga.


A omiljeni trenutak iz ove godine... Meni je ovo prva godina da sam prešao na P2 nivo (od 4. do 6. razreda), tako da mi je bila izazovna... Kada sam osjetio da sam prihvaćen od strane ove djece; da nisam kao neki stranac ovdje, nego da sam se jako brzo uklopio među njih - to mi bila neka prva pozitivna stvar...

Pa ne znam, bilo mi je drago i kada sam čuo od učenici iz 6. razreda koje odlaze u P3 (od 7. do 9. razreda) kažu da im je posebno žao što ja ostajem ovdje a oni odlaze.


Evo, još jedna od ovih zadnjih je i modna revija gdje sam imao neki svoj zadatak. Kad znate da ste dali nešto, i da ste se trudili da dobijete njihovu reakciju, a onda vidite da su nasmijani i da pitaju: hoće li biti opet? šta ćemo sada? To mi je bio nekako eto taj zadnji super momenat koji mi je obilježio sad ovaj zadnji period.


Reviju koju spominješ ste organizovali u saradnji sa nastavnikom likovne kulture Ismirom. Kako ste došli do ideje da to napravite?


Pa, spontano. Na društvenim mrežama sam viđao ljude kako ukrašavaju majice nekim bojama a budući da ja neke stvari oko likovne kulture ne razumijem sjeo sam sa Ismirom. Pitao sam ga da li je moguće uraditi nešto slično, a on je odgovorio da bi bilo jako teško da to radimo ovdje u školi. Ipak, onda je predstavio neke zanimljive alternative.


Kad smo krenuli sa majicama, dobili smo ideju da bi djeca koja prave majice mogla imati i modnu reviju. A onda se od te revije ideja razvila i dalje: prvo face painting, pa sprej po najlonu - tako smo nadograđivali. Razgovarali smo i sa kolegicom Eminom koja predaje biologiju pa je i ona učestvovala u pravljenju lančića sa djecom.


Tako da smo od neke male ideje dobili cijelodnevnu radionicu sa djecom gdje su uživali posjećujući razne stolove i susrećući se sa različitim materijalima i radnim procesima. Ovo mi je bilo stvarno super.


Već imamo plan za sljedeću godinu da to podignemo i na neki viši nivo. To planiramo za kraj godine, kada su i nastavnici i učenici već malo umorni. To je savršeno vrijeme za uživanje u velikim kreativnim projektima i sjajan način da godinu završimo sa pozitivnim osjećajima.


149 views0 comments

Comentários


bottom of page